LEGO filozofija: Kako djeca vide potencijal, a odrasli – nered
Postoji taj čarobni trenutak u danu svakog roditelja. Ulaziš u sobu, zakoračiš… i BAM! – LEGO kocka ravno u stopalo. Bol – 9/10. Panika – 10/10. Život ti proleti pred očima, ali prije svega jedno pitanje:
“Zašto ovo dijete nikad ne pospremi igračke?”
Ali stanimo na trenutak. Doslovno – stanimo, ali ovaj put pažljivo. Jer ono što ti vidiš kao razbacane kockice, tvoje dijete vidi kao:
– početak velebnog dvorca,
– raketu za Mars,
– dinosaura koji vozi bicikl (zašto ne?),
– i neizostavnu bazu tajnih agenata skrivenih ispod stola.
U dječjoj glavi, svaki komadić LEGO kocke ima svrhu. Svaki spoj nosi mogućnost. To nije nered – to je radna zona za maštu u punom pogonu.
Odrasli: majstori realnosti
S godinama, naučimo gledati svijet efikasno. Vidimo prostor koji treba očistiti, kutije koje trebaju biti popunjene, zadatke koji čekaju, i kocke koje – iskreno – samo bole kad na njih staneš. Postanemo majstori u “rješavanju problema” i “upravljanju vremenom”, ali nekako usput… izgubimo čaroliju gledanja u nepoznato i uzvika:
“Vidiš li ti ovo? Ovo će biti zmaj koji pušta balone!”
Djeca: majstori mogućnosti
Dječji mozak nije ograničen pravilima, rokovima i logikom. On traži što sve može biti, a ne što već je. LEGO kocka u njihovim rukama nije komad plastike – to je pozivnica u drugi svijet.
I tu je razlika.
Gdje odrasli vide posao, djeca vide igru.
Gdje mi tražimo rješenja, oni postavljaju nova pitanja.
I gdje mi vidimo nered… oni vide potencijal.
Možda bismo trebali stati, sagnuti se – i pogledati bolje
Možda nismo prestali biti kreativni jer smo odrasli, nego zato što smo zaboravili kako je to gledati bez gotovih rješenja. Možda, umjesto da pitamo:
“Zašto nisi pospremio LEGO?”
trebali bismo reći:
“Aha, što gradiš? Može li pomoći i jedan umorni roditelj?”
I možda, samo možda, u tom neredu pronađemo nešto što smo davno zametnuli – komadić vlastite mašte.
